U periodu od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a u okviru njega i Ustava Bosne i Hercegovine, pokretana su pitanja vezana za Ustav BiH, a tom kontekstu se nerijetko spominjala mogućnost njegovog mijenjanja i dorađivanja. Motivi kritičkog sagledavanja su bili višestruki i višeznačni no najozbiljniji komentari se temelje na konstatacijama kako Ustav BiH u nekim odredbama odstupa od Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama te kako je Ustavom otvoren prostor za nastanak skupe,komplikovane i neefikasne države.
Unapređenje stanja ljudskih prava i sloboda kao put za prevazilaženje etničkog principa u prilog gradjanina, stvaranje pretpostavki za brz ekonomski razvoj, potreba za snaženjem lokalne samouprave, prepreke u uspostavljanju odgovarajućeg obrazovanja i adekvatne uloge civilnog društva i nevladinog sektora - neke su od oblasti u kojima se osjeća potreba za promjenama koje uključuju i neke izmjene Ustava BiH, ali i entitetskih ustava i zakonodavstva na svim nivoima.
Ustav, u svom članu 2, određuje da će Bosna i Hercegovina i oba njena entiteta, obezbjediti najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Određuje se da će prava i slobode izloženi u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, skupa sa njenim protokolima, biti direktno primjenjivani u BiH. Eksplicitno se navodi da će Evropska konvencija i njeni protokoli imati prednost nad svim ostalim zakonima.
Sa stanovišta garancija koje Ustav daje poštovanju ljudskih prava i sloboda, važno je pomenuti nediskriminatorsku klauzulu prema kojoj se uživanje prava i sloboda obezbjeđuje svim licima u Bosni i Hercegovini, "bez diskriminacije na bilo kojim osnovama, uključujući pol, rasu, boju kože, jezik, vjeroispovjest, političke i druge stavove, nacionalno i socijalno porijektlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinski status koji se stiče rođenjem".
No, analiza Ustava BiH ukazuje na to da ustavotvorac nije uspio da ove principe i ciljeve ugradi u normativna rješenja. Naime, u tom dijelu Ustava, ukupna organizacija i funkcionisanje osnovnih državnih institucija bazirani su isključivo na etničkom elementu.
Tako, umjesto da se u prvom planu Ustava, kako je to slučaj u savremenim demokratskim ustavima, nađe pojedinac, građanin, pripadnik bosansko - hercegovačkog društva, a zatim i država koja bi bila zadužena da se stara o ostvarivanju ljudskih prava i sloboda i interesa bosanskohercegovačkog naroda, Ustav je prihvatio isključivo koncept takozvanih konstitutivnih naroda.
Središnji dio Ustava BiH čine dispozicije koje izražavaju etničku podjelu BiH nastalu tokom rata i težnju da se ta podjela održi. Radi se o onom dijelu Ustava BiH u kojem se regulišu institucije i procedure. Ovaj dio izražava etničku dimenziju unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine i skoro isključivo se bavi postojanjem i djelovanjem tri konstitutivna naroda ili tri etničko - vjerske skupine, Bošnjaka, Hrvata i Srba. U tom dijelu "ostali" narodi kao i građani, mada se spominju u Preambuli Ustava, praktično su ostali van domašaja ustavne regulative.
Osnovno što se može reći za ovaj dio Ustava jesete da on ozbiljno ugrozio principe jednakosti građana kao i princip nediskriminacije kada je u pitanju mogućnost pristupa najvažnijim državnim funkcijama. Tako funkcija člana Predsjedništva BiH, poslanika u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH te predsjedavajućeg oba doma Parlamentarne skupštine BiH i njihovih zamjenika, može pripasti samo pripadnicima konstitutivnih naroda Bošnjaka, Srba i Hrvata dok je Ustav iz tih funkcija isključio Rome, Jevreje, Ukrajince, Rusine, Albance, Talijane, Slovence i pripadnike ostalih petnaesetak naroda koji prema popisu iz 1991. godine čine populaciju Bosne i Hercegovine kao i kategoriju onih koji se izjašnjavaju kao "Bosanci i Hercegovci", "Bosnaci", "Hercegovci" ili se pak identifikuju s' nekim drugim regionalnim ili drugim određenjem.
Potsjećanja radi, za člana Presjedništva BiH se biraju tri člana: jedan Bošnjak i jedan Hrvat koji se biraju neposredno sa teritorije Federacije BiH i jedan Srbin koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske. Kada se pak radi o Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, njega čini 15 delegata od kojih dvije trećine čine delegati iz Federacije BiH, uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka, i jedne trećine iz Republike Srpske koju čini pet delegata Srba.
Pored već konstatovane isključenosti svih onih koji ne ulaze u kategoriju kontitutivnih naroda, od mogućnosti da koriste pasivno izborno pravo za mjesta članova Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, navedenim odredbama se od kandidature za pomenute funkcije eliminišu i svi Bošnjaci i svi Hrvati koji žive u Republici Srpskoj kao i svi Srbi koji žive u Federaciji BiH. Ovim se direktno dovodi u pitanje primjena najviših standarda u oblasti poštovanja ljudskih prava i sloboda, nediskriminatorne odredbe Ustava BiH kao i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli.
Dejtonski ustavotvorac je ukupnu strukturu ustavnih institucija i procedura utemeljio na primatu etničkih grupa - Srba, Hrvata i Bošnjaka - u funkcionisanju cijelog državnog i političkog sistema. Suštinska karaktersistika tog dijela Ustava jeste da su etničke grupe ili konstitutivni narodi postali osnovni agens ukupnog djelovanja ustavnih institucija.
Dosadašnja praksa je pokazala da Ustav BiH i aneksi koji se bave ljudskim pravima, nisu osigurali efikasne instrumente za zaštitu ljudskih prava. Institucije na nivou Bosne i Hercegovine, zajedno sa međunarodnom zajednicom koja prema Dejtonskom mirovnom sporazumu ima svoj dio obaveza u implementaciji tog sporazuma, očito nisu u prvi plan svoje akcije stavile problem izgradnje moderne i funkcionalne države koja bi mogla postati instrument regeneracije destruiranog bosanskohercegovačkog društva. Aneks 7, koji se odnosi na povratak izbjeglih i raseljenih lica na svoje predratne adrese, upravo je bio pokušaj da se odgovori na potrebu prevazilaženja stanja u kome je pomjeranje više od polovine stanovništva ozbiljno dovelo u pitanje opstanak bosanskohercegovačkog društva. Problem povratka, uz sve svoje ekonomske, psihološke, političke, moralne i brojne druge aspekte, istovremeno na sintetičan način izražava potrebu zaštite ljudskih prava i fundamentalnih sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava kao što su zaštita prava na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek, slobodu kretanja, jednakost pred zakonom, uklanjanje svakog oblika diskriminacije na vjerskoj, nacionalnoj i svakoj drugoj osnovi i tako dalje. Činjenica da se svojim kućama nije vratila polovina izbjeglih i raseljenih lica uz podatak da se svega 20% povratnika vratilo u sredine u kojima pripadnici njihove etničke grupe nisu u večini, jasno upućuje na zaključak da ni država BiH ni međunarodna zajednica nisu dovoljno učinile na reintegraciji bosanskohercegovačkog društva.
Ako bi se željelo identifikovati šta je najveći problem aktuelnog razvoja demokratskih institucija i ključni generator kršenja ljudskih prava onda se može reći da je to postojeći nesklad između nekih odredaba Ustava BiH i Evropske konvencije. Da su, naime, domaće i međunarodne vlasti u BiH, usaglasile Ustav BiH sa Evropskom konvencijom, to bi značilo ključni demokratski iskorak u okviru ustavnog sistema uspostavljenog u Dejtonu.
Zbog toga bi bilo neophodno, u Ustavu BiH, unijeti promjene s' ciljem da se afirmiše pojedinac, građanin i njegova individualna prava. Pretpostavka za ovo je dosljedno sprovodjenje nacionalne ravnopravnosti i ravnopravnosti gradjana na cijeloj teritoriji BiH. Ovo podrazumijeva i redefinisanje onih odredaba Ustava koje uskraćuju pasivno biračko pravo bilo kom građaninu BiH, neovisno od toga u kom dijelu Bosne i Hercegovine živi. Na istom fonu, trebalo bi ukinuti odredbu kojom su funkcije predsjedavajućeg i njegovih zamjenika u domovima Parlamentarne skupštine BiH predodređene isključivo za pripadnike tri konstitutivna naroda.
Konačno, na polju ljudskih prava i sloboda, trebalo bi unijeti i one ustavne promjene koje bi značile afirmaciju prava pripadnika nacionalnih manjina kao i onih građana koji ne potpadaju pod kategoriju tri konstitutivna naroda i kategoriju nacionalnih manjina.
Konstataciju o skupoj, neefikasnoj i komplikovanoj državi nije ni malo teško braniti. Bosna i Hercegovina ima, de facto, četrnaest ustava, isto toliko vlada i parlamenata, nevjerovatnih 180 ministara i ministarstava sa svim onim što to nosi kao administraciju i troškove. Čak 60 % bruto - nacionalnog proizvoda odlazi za podmirenje javne potrošnje dok 30% BNP ide direktno za plate javnih službenika. Dok je u Zapadnoj Evropi, jedan činovnik zaposlen na svakih 2000 stanovnika, taj broj je četverostruko veći u BiH koja ima jednog državnog službenika na 500 stanovnika.
Ekonomski prostor BiH je identičan njenom geografskom prostoru odnosno teritoriji i predstavlja potencijalno tržište te bi, po definiciji, morao biti jedinstven. Isto tako bi i ekonomski sistem kao skup propisa i mjera kojim se regulišu pitanja ekonomskog razvoja morao biti jedinstven i konzistentan. Naravno, podrazumijeva se funkcionalna podjela nadležnosti između pojedinih nivoa vlasti BiH kao npr. između zajedničkih institucija na nivou BiH i entiteta odnosno Distrikta Brčko, te entiteta i lokalnih jedinica vlasti. Ključno pitanje jeste stvaranje uslova u kojima će svaki poslovni subjekt i svaki pojedinac moći, bez bilo kakvih ograničenja, djelovati na cijelom prostoru zemlje. Drugim riječima, pravne i fizičke osobe ne smiju biti diskriminisane i svoje poslovne i privatne interese trebaju, pod istim uslovima, ostvarivati u bilo kojem dijelu BiH. Vrlo težak i delikatan, ali ipak ostvariv cilj. Težak i delikatan zbog hipoteke skore prošlosti u kojoj su destruktivni politički, nacionalni, vjerski, regionalni i drugi faktori nadvladali pozitivne ekonomske interese. Posebnu specifičnu težinu ostvarenju pomenutog cilja daje i činjenica da su još uvijek daleko snažnije izraženi nacionalno - vjerski naboji nego svijest potrebe da se rješavaju pitanja od kojih se živi. No, stiče se dojam, a to potvrđuju i neke provjere raspoloženja običnih ljudi, da se počinje shvatati značaj standarda života i da se težište važnosti i preokupacije bavljenja, ipak polako, prenosi sa neekonomskih na ekonomska pitanja. U tom kontekstu je pitanje koncipiranja jedinstvenog ekonomskog sistema koji bi funkcionisao na cijelom ekonomskom prostoru BiH, zaista od presudnog značaja.
Značaj toga pitanja potencira i činjenica da je BiH danas jedna od najsiromašnijih zemalja Centralne i Jugoistočne Evrope i da će se brži oporavak privrede i rast životnog standarda osigurati upravo putem izgradnje jedinstvenog ekonomskog sistema i istih uslova poslovanja koji će ga karakterisati. Viši životni standard, izražen kroz veću zaposlenost i viša primanja ljudi, kod njih će smanjivati interes i pažnju za neekonomska pitanja što stvara pretpostavke za lakše liječenje posljedica skore prošlosti.
Bosna i Hercegovina se, po visini BDP po stanovniku, nalazi na dnu liste zemalja Jugoistočne Evrope uz dodatnu negativnu karakteristiku da samo 40 - tak procenata BDP dolazi iz privatnog sektora - procjena MMF-a je da to iznosi oko 50%. Uz to, stopa rasta BDP, od 1998. godine, pokazuje tendenciju smanjenja, od 15,6% koliko je iznosila te 1998. do svega 3,8% u 2002. godini. Bruto društveni proizvod po glavi stanovnika iznosio je 1991. godine 3200 $ a 2002. svega 1470 $ ili 45 % predratnog nivoa.
Strane investicije u BiH u 2002. godini su iznosile oko 320 miliona KM - oko 3% BDP, po čemu smo iza Albanije, Rumunije i Makedonije, a samo ispred Ukrajine i Srbije i Crne Gore. Strane investicije su od 1994 - 2002. godine iznosile ukupno 848 miliona KM.
Zvanična stopa nezaposlenosti je viša od 40%. Ako se u obzir uzme siva ekonomija onda bi se stvarna stopa mogla svesti na 20-tak procenata. Ali, s' druge strane, među službeno registriranim zaposlenim osobama ima onih koji praktično ne rade tako da je stopa nezaposlenosti, ipak, veoma visoka. Javni dug iznosi nešto više od 80% BDP-a. Na unutrašnji dug otpada oko jedna trećina, a na vanjski dvije trećine ukupnog duga zemlje. Javni rashodi iznose oko 50% BDP što indicira visok nivo opterećenosti privrede i domaćinstava. Po tome je BiH daleko iznad prosjeka zemalja u tranziciji. Sliku stanja upotpunjuje i podatak da bi u ovom trenutku trebalo biti izgrađeno oko 750 km savremenih autocesta u BiH da bi se ona našla tek na nivou prosjeka Evrope. Ovaj podatak je vrlo interesantan u kontekstu razgovora o izgradnji autoputa na koridoru V C kroz našu zemlju.
Ovakvo stanje je, bar dijelom, posljedica dezintegriranosti ekonomskog sistema u kome nije moguće uraditi dugoročniju strategiju razvoja zemlje.
Osam poratnih godina, jačim ili slabijim intenzitetom, u domaćoj politici, vlada opstrukcija uspostavi povoljnog poslovnog ambijenta u kome bi djelovao jedinstveni ekonomski sistem na cijelom prostoru zemlje. Odsustvo političke stabilnosti, pravna nesigurnost, slabost ekonomskog sistema i ukupno posmatrano slaba privreda, komplikovane administrativne procedure i nizak nivo poslovne etike čine poslovni ambijent i investicionu klimu izrazito lošim. Sporom sazrijevanju političke svijesti o nužnosti uspostave BiH jedinstvenog ekonomskog sistema, dugo vremena su doprinosili različiti pristupi i "tumačenja" primjene odredaba Sporazuma o miru, uključivo i Aneks IV - Ustav BiH kako od strane domaćih vladajućih struktura, posebno entiteta, tako i od strane zvaničnika međunarodne zajednice, OHR-a prije svega. OHR u prva dva mandata - 1996 - 1999 - skoro da nije učinio ništa na integrisanju privrednih i tehničkih sistema. Dapače, podsticala se politika razgradnje već postojećih velikih firmi, "veliki sistemi", koji su se, obnovom, mogli osposobiti da nastave svoje poslovanje.
Kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala je regulirano članom 1, tačka 4. Ustava BiH. Podsjetimo se: "Postoji sloboda kretanja širom BiH. BiH i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom BiH. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta.". No, bez obzira na to citirana ustavna odredba ni do danas nije provedena budući da postoje političke, zakonske, trgovačke, finansijske, pa i mentalne prepreke slobodnom protoku kapitala, roba i usluga. Slobodnije kretanje ljudi potaknuto je uvođenjem jedinstvenih registarskih tablica što je ljude oslobodilo straha u kretanju cijelim prostorom BiH. Potpunu slobodu kretanja ljudi potvrdiće sistem registracije i izdavanja ličnih dokumenata - projekat CIPS. To je napredak u daljnjem ohrabrenju ljudi da se osjećaju ravnopravnim građanima BiH na bilo kom dijelu njene teritorije.
Situacija je drugačija kada je u pitanju funkcionisanje tržišta rada. Ono je netransparentno i najviše pogađa građane koji se vraćaju u svoja ranija mjesta življenja. Pogođeni su i mladi, ali i drugi koji nemaju mogućnost da se javljaju na konkurse i oglase u sredinama gdje žele da se zaposle. Zavodi za zapošljavanja su zatvoreni za radnike sa strane. U praksi zapošljavanja ljudi postoji visok stepen diskriminacije, zavisno od sredine , ali i imena osoba koje traže posao i volje poslodavaca.
Domaći proizvodi i usluge su nedovoljno prisutni na prostoru cijele zemlje i također diskriminisani. Vladajuće politike i vladini organi svojim propisima ograničavaju unutrašnji promet - uredbe o trgovini, dvostruko oporezivanje.... Isto tako se ne osigurava potrebna zaštita, a ni podsticaj razvoju domaćih proizvoda i usluga. Osim toga, nadležni BiH organi i organi entiteta nisu uredili mehanizme jedinstvene kontrole kvaliteta i certificiranja za osjetljive izvozne proizvode -poljoprivredne, prehrambene, farmaceutske i druge. Nisu ni osposobljene institucije niti akreditirane laboratorije za kontrolu uvoznih roba. Mnogi uvoznici u takvoj situaciji, putem organizovanih lobija, forsiraju uvoz i zanemaruju razvoj domaće proizvodnje. Poticaj uvozu daje i precijenjena KM, vezana za euro, koja pojeftinjuje uvoz, naročito roba i usluga s' područja dolarskog plaćanja.
Slična situacija je i u području kretanja finansijskih sredstava. Ona su još uvijek, uglavnom, vezana za entitete i Distrikt Brčko, a u F BiH zatvorena i u okvire kantona. U oblasti osiguranja, nastup osiguravajućih društava iz jednog na prostoru drugog entieta je još skromniji. No, bez obzira na entitetsku nadležnost, u bankarskom sektoru su bar ujednačeni propisi regulacije osnivanja i poslovanja banaka što nije karakteristično ni za jednu drugu oblast društveno - ekonomskog života. Dalji proces, naprosto, traži da se na nivou BiH uspostavi regulatorna agencija koja će preuzeti funkciju postojećih entitetskih agencija.
Tržište kapitala funkcioniše potpuno odvojeno i reguliše se posebnim entitetskim propisima. Za razliku od bankarskog sektora propisi o tržištu kapitala su različiti. Različiti su, zapravo, i osnovni zakoni kojima se reguliše upravljanje dioničkim -akcionarskim, društvima kao i njihova kapitalska osnova - Zakon o privrednim društvima u F BiH i Zakon o preduzećima u RS.
Komisija za vrijednosne papire u F BiH i Komisija za hartije od vrijednosti u RS, su pokrenuli inicijativu harmoniziranja osnovnog propisa o tržištu kapitala - Zakona o vrijednosnim papirima, odnosno o hartijama od vrijednosti. Namjera je da se taj zakon, slično Zakonu o bankama donese u identičnom tekstu i da, kada se za to stvore uslovi, postane jedinstven Zakon o vrijednosnim papirima - hartijama od vrijednosti na nivou BiH.
Sve do sada rečeno o odnosu ustavno - pravnog i stvarnog sugerira zaključak da je pravi put rješenja izgradnja jedinstvenog ekonomskog sistema na cijelom prostoru BiH. No, nevolja je u tome što ključne entitetske institucije kao i one u Distriktu Brčko različito interpretiraju osnovne odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH i malo čine na njihovom dosljednom provođenju. Mada se osjeti progres - Granična služba BiH, Uprava za indirektno oporezivanje BiH, Ministarstvo odbrane BiH, okvirni Zakon o visokom obrazovanju, Zakon o računovodstvu i dr., još uvijek nije stvorena povoljna politička klima kao glavna pretpostavka za izgradnju jedinstvenog ekonomskog sistema u BiH.
U dosadašnjoj političkoj praksi stvarale su se vještačke političke dileme u vezi sa ustavnim nadležnostima BiH u kreiranju i donošenju ekonomske i finansijske zakonske regulative. To je imalo za posljedicu nedoslijednu primjenu ustavnih odredbi o direktnoj nadležnosti u oblasti: vanjske trgovine, carina, deviznog poslovanja, zaduživanja u inozemstvu i inozemnih ulaganja, finansiranja institucija i drugih podsistema tj. nekorištenje mogućnosti koje su pružale druge odredbe i vremenski odlagalo adekvatno regulisanje drugih važnih segmenata jedinstvenog ekonomskog sistema -porezi i doprinosi, tehnički standardi, zaštita potrošača, propisi o certificiranju i kvaliteti proizvoda, uspostavi uprave veterinarstva i fitopatološke službe, međunarodni i međuentitetski prevoz, zračni promet, formiranje javnih korporacija ili regulatornih agencija - željeznica, elektroprivreda, ptt, ceste, voda, i dr.
Nedostatak pouzdanih statističkih podataka i odsustvo statistike na nivou BiH praktično onemogućava svako ozbiljnije promišljanje budućih ekonomskih politika i poteza.
Problemi se javljaju na relaciji ustavnih nadležnosti BiH i entiteta. Entiteti često ističu da njihovi organi postupaju po svojim ustavnim ovlaštenjima i da nisu spremni prenositi nadležonsti na organe i institucije BiH. Međutim, ustavi entiteta su nastali prije Sporazuma o miru u BiH iz Dejtona i u velikom dijelu su, posebno kada je riječ o ekonomskoj regulativi i institucijama i nekim drugim normama, u koliziji sa mnogim odredbama pojedinih aneksa Dejtonskog sporazuma, a time i Ustava BiH. I umjesto da entiteti svoje ustave u cjelini usaglase sa odredbama Sporazuma i Ustava BiH, stalno i iznova se nalaze razlozi za odlaganje cjelovitih i konzistentnih tržišnih reformi. To se posebno odnosi na donošenje jedinstvene i harmonizirane zakonske regulative, a time i na uspostavu potrebnih tržišnih institucija, i to u skladnom odnosu svih nivoa odlučivanja i odgovornosti - BiH, entiteta, Distrikta Brčko, kantona u F BiH i općina. Jer, konzistentan jedinstveni ekonomski sistem u zemlji, koji osigurava iste uslove privređivanja poslovnim subjektima, nije centralizacija, a najmanje unitarizacija kako to neki nosioci politike vole isticati.
Na osnovu navedenog može se zaključiti da postoji značajna diskrepancija između ustavno - pravnog i stvarnog odnosno između norme i prakse.
Problematika socijalne zaštite, naslonjena na tešku ekonomsku situaciju, ukazuje na to da je Bosna i Hercegovina i u ovoj oblasti na dnu ljestvice među evropskim i zemljama regiona. Izdvajanja za socijalnu zaštitu su najniža u odnosu na sve zemlje Jugoistočne Evrope i niža su od 1% GDP, kada se uzmu u obzir oba entiteta. Ako se ima u vidu podatak o tome da 20% stanovnika Bosne i Hercegovine živi ispod praga siromaštva, jasno je da su pomenuta izdvajanja nedovoljna. Pojam socijalne zaštite se ne pominje u Ustavu BiH i ona je u isključivoj nadležnosti entiteta. No, dispariteti među entitetima su značajni i plod su, između ostalog, nepostojanja definicije minimuma socijalnih prava na nivou BiH. Bosna i Hercegovina nema atribute socijalne države za razliku od velike većine evropskih zemalja. S' toga se izgradnja socijalne politike utemeljene na jedinstvenim minimalnim kriterijima za cijelu zemlju javlja kao potencijalno integrativni faktor, nasuprot dominantno dezintegrativnim politikama i tendencijama, što bi na odgovarajući način trebalo uvesti kao novu odredbu Ustava BiH.
Na drugoj strani, odredbe Ustava BiH ne predstavljaju smetnju niti impliciraju barijere izgradnji jedinstvenog ekonomskog sistema koji bi funkcionirao na cijelom prostoru zemlje. No, ustavima entiteta i Distrikta Brčko, kao i ustavima kantona u F BiH, nadležnosti u ekonomskoj i finansijskoj sferi locirani su na tim nivoima što predstavlja prepreke zbog kojih je saradnja poslovnih subjekata i mobilnost rada i ljudi zanemariva.
Primarnu odgovornost i obavezu za uspostavu i implementaciju konzistentne regulative jedinstvenog ekonomskog sistema imaju organi BiH i nadležni organi entiteta. Prenosom težišta kreiranja jedinstvenog ekonomskog sistema na nivo BiH, entiteti i drugi nadležni organi i organizacije bi, u mnogo većoj mjeri, trebali učestvovati u zajedničkom radu na harmonizaciji i donošenju novih propisa za podsisteme unutar jedinstvenog ekonomskog sistema, saglasno ustavnim i zakonskim nadležnostima.
Iako su Ustavom BiH inaugurisani principi i načela demokratije, u njemu se ne spominje lokalna samouprava unatoč principu da su lokalni organi vlasti vlasti jedan od glavnih temelja svakog demokratskog sistema. Principi i načela, prava i obaveze lokalnih demokratija moraju biti regulisani normama koje su starije od zakona. Činjenica da je Bosna i Hercegovina ratifikovala Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi obavezuje je kao državu da osigura samostalnost i osposobljenost lokalnih vlasti da regulišu i rukovode javnim poslovima na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.
Doduše, opštinska vlast se spominje u ustavima entiteta.
Ustav Federacije u strukturi organizacije vlasti uspostavio je opštinsku vlast kao treći nivo vlasti, ali nije izvršio i horizontalnu - unutrašnju decentralizaciju između kantonalnih i lokalnih vlasti. Vršenje javnih poslova koji su najbliži građanima, od opštinskih struktura vlasti, potvrđuje se autohtoni karakter opštine, te ističe njeno samoupravno svojstvo, da će javne poslove vršiti suvereno u vlastito ime i u vlastitom interesu.
Odrebe ustava i zakona o nadležnosti lokalnih vlasti treba usaglasiti sa odredbama Evropske povelje o lokalnoj samoupravi da se opštinskim vlastima povjere javni poslovi koji su najbliži građanima i koji su od posebnog interesa za lokalno stanovništvo kao što su: uređivanje prostora, urbanističko planiranje, izgradnja i uređivanje naselja, stanovanje, komunalne djelatnosti, komunalna infrastruktura, socijalna zaštita, raspolaganje i upravljanje lokalnim građevinskim zemljištem, osiguranje sigurnosti imovine i ljudi kao i javnog reda i mira, uspostavljanje policijskih komunalnih snaga, uređivanje i zahvatanje zemljišne rente, kao i druge javne poslove koji se i u evropskim zemljama povjeravaju lokalnim vlastima.
Slična je situacija u entitetu Republike Srpske, u kojoj ne postoji središnji nivo vlasti između centralnih i lokalnih vlasti, gdje je nadređenost republičkih organa vlasti i više nego prisutna, lokalne vlasti ovisne su od republičke fiskalne politike, a nemaju ni ovlaštenja da regulišu odnose i u oblastima koje su im povjerene. Doneseni novi Zakon o lokalnoj samoupravi ne osigurava autonomije lokalnih vlasti, nadređenost je i dalje velika, krši se princip proporcionalnosti u vršenju upravnog nadzora, mogućnost Vlade da raspusti opštinsko vijeće u potpunom je neskladu sa svim principima o autonomiji lokalnih vlasti utvrđenih u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi. Republički organi kao i jedinice lokalne samouprave - opštine i gradovi - osporavaju Bosni i Hercegovini legalnost kod zaključivanja i ratifikacije međunarodnih sporazuma, konvencija i povelja iz 1994. godine, negiraju dostignuća i rezultate uključivanja Bosne i Hercegovine u evropske institucije - Savjet Evrope, ali veoma revnosno koriste prisutnost i članstvo Bosne i Hercegovine u međunarodnim organizacijama i institucijama Evrope.
Lokalne vlasti, koje su najpodesnije da regulišu i rukovode javnim poslovima, koji su najbliži građanima, ne raspolažu instrumentarijem za obavljanje ovih nadležnosti niti da poduzimaju mjere za zaštitu čovjekovih prava, jer je sva vlast podjelom nadležnosti između Federacije i kantona, sprovedenom decentralizacijom pripala kantonalnim vlastima. Kantoni često potežu za opštinskim nadležnostima, mijenjaju njihove kompetencije, uzurpiraju njihova prava i imovinu, a time negiraju i osporavaju principe Evropske povelje o lokalnoj samoupravi na čijim načelima su i uspostavljene lokalne demokratije.
Položaj opština poslije donošenja kantonalnih zakona o lokalnoj samoupravi bitno je pogoršan. U ime proklamovanog Evropskog koncepta o decentralizaciji vlasti, izvršena je zapravo velika centralizacija na nivou kantona, te je uspostavljen dominantan fundamentalni kantonalni koncept vlasti.
Uticaj kantonalnih vlasti na ukupni društveni, politički i parlamentarni život u Federaciji je odlučujući. Kantoni ne dozvoljavaju da se uspostavi demokratija kroz institucije lokalne samouprave, da se sjedišta kantonalnih vlasti, veliki industrijski, gospodarski i kulturni centri života kao što su Zenica, Tuzla, Bihać, Travnik, i dr. promovišu u gradove sa posebnim ovlaštenjima u sferi političkog, upravnog i normativnog uređenja. Potrebno je istaći da opštini, čije većinsko stanovništvo ima drugačiju nacionalnu strukturu od nacionalne strukture stanovništva, koje je dominantno u kantonu, kanton je dužan prenijeti svoje isključive nadležnosti i kompetencije vezane za kulturu, obrazovanje, turizam, radio i TV, dobrotvorne aktivnosti i lokalno poslovanje, a u kantonu sa posebnim režimom mora ove nadležnosti prenijeti na svaku opštinu.
Opštine i gradovi su ustrojstvom nove državne zajednice izgubili status društveno - političkih zajednica, te su prema shvatanju viših nivoa vlasti kao zajednice lokalne samouprave ostali na marginama i pod kontrolom kantonalnih vlasti.
Kako proces ustrojstva lokalnih demokratija još nije dovršen, a niti je osiguran položaj lokalnih vlasti, potrebno je reformom federalnog zakonodavstva definisati i regulisati položaj lokalnih zajednica, garantovati i osigurati kompetencije i ovlaštenja i potrebno finansiranje lokalne samouprave. Kantonalnim zakonodavstvom treba dalje razraditi pravce razvoja lokalne samouprave, učestvovanje građana u javnim poslovima, te obezbijediti i osigurati učvršćivanje demokratije i zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Za uspostavljanje demokratskog društva primarno je da se na principima i standardima demokratske Evrope i Evropske povelje o lokalnoj samoupravi uspostave lokalne demokratije - općine i gradovi kao višenacionalne i multikulturne zajednice ravnopravnih naroda i građana u kojima se zajamčuje identitet i omogućava život u obnovljenom povjerenju, ravnopravnosti i toleranciji. Povratak prognanih građana moguće je osigurati jedino u lokalnim zajednicama koje mogu garantovati slobodu kretanja, protok ideja, dostupnost pravdi, socijalnoj i zdravstvenoj sigurnosti i u kojima se štiti i osigurava imovina, sigurnost ljudi, te zaštita manjina i manjinskih prava.
Sistem lokalne samouprave treba uskladiti sa razvijenim i čvrstim evropskim konvencijama i poveljama iz domena ljudskih prava i drugih dostignuća Evrope na planu lokalnih demokratija, sa ciljem rješavanja složenih prisutnih etničkih, teritorijalnih i finansijskih problema kao i drugih pitanja iz organizacije društva i vlasti. Naš sistem lokalnih demokratija kao tipičan oblik teritorijalne decentralizacije vlasti treba da ima sve atribute i obilježja sistema lokalne samouprave kakva je uspostavljena u građanskoj Evropi primjenom Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. Drugim riječima, cilj nije u samoj redistribuciji vlasti između nivoa države, entiteta, kantona i opštine, već lociranje vlasti u opštinama i regijama.
Obrazovanje je, kao izuzetno osjetljiv i ranjiv podsistem, posebno stradalo u BiH, i to ne samo od fizičkih razaranja, nego još više od ideološko - političkih i nacionalističkih presija i svojatanja. Svemu tome posebno je pogodovao rat. U posljeratnom periodu, pa sve do danas, zabilježeno je, također, mnoštvo primjera manipuliranja obrazovanjem u ideološke i nacionalno - političke svrhe, posebno u nekim regionima i krajevima BiH. Sličan trend razaranja obrazovnog sistema, započet u ratu, nastavljen je, dakle, i po završetku rata. Ciljevi koji nisu ostvareni tada, pokušavaju se ostvariti, i ostvaruju se u miru, upravo kroz svojatanja i nacionalnu diferencijaciju obrazovanja, kako bi svako u "svom" školskom sistemu, čitaj ataru, ostvarivao svoja nacionalna i kulturološka prava, a uz njih "švercovao" političke i ideološke ciljeve. Iz brojnih primjera dade se zaključiti da su totalitarizam i indoktrinacija, uprkos drugačijem opredjeljenju, i dalje na sceni bosanskohercegovačkog obrazovanja.
Ovakvim pojavama posebno su išla naruku i određena ustavna rješenja, odnosno njihov izostanak, koja su decentralizacijom obrazovnog sistema, pored nekih pozitivnih trendova, otvorila istovremeno i mogućnost za svojevrsna svojatanja obrazovanja pomoću nacional - ideologiziranja, indoktriniranja i politiziranja. Ima primjera gdje su takva nastojanja otišla tako daleko da obrazovni sadržaji, koji se realiziraju u pojedinim školama, uopće ne pripadaju obrazovnom sistemu BiH, nego su direktno "uvezeni", od programa do udžbenika, iz susjednih država.
Van svake sumnje, obrazovni sistem BiH se, ako se još uvijek može govoriti o jednom sistemu, nalazi, već više godina, pred izuzetno velikim izazovima i dilemama. Reklo bi se da vrijeme, umjesto da doprinosi prevazilaženju nekih slabosti i umjesto da popravlja krajnje nepovoljnu obrazovnu situaciju u BiH, zapravo radi protiv toga. Jednom razbijena vaza ili čaša teško mogu biti, lako i jednostavno, zalijepljene, a da ne propuštaju vodu. Šta više, dok se čeka na njihovo sastavljanje, mnogi se komadići lome još dalje, nestaju i čine nemogućim uspješan ishod ponovnog spajanja. U međuvremenu stalno je prisutna dilema: treba li u BiH graditi jedan jedinstven, svakako ne unitaristički sistem obrazovanja, ili treba nastaviti njegovo razjedinjavanje i diferenciranje na tri zasebna i međusobno suprotstavljena sistema obrazovanja?
Postavlja se pitanja da li su neki od aktuelnih problema obrazovnog sistema BiH, koje su u vezi sa ustavnim rješenjima, nastali zbog ustavnih nepreciznosti, nepoštivanja pojedinih ustavnih odredbi, ili pak zbog zloupotrebe određenih ustavnih rješenja. Dakle, osnovno je utvrditi u kojoj mjeri se radi o mogućoj nedostatnosti ili nedorečenosti samih ustavnih odredbi, a u kojoj mjeri se, zapravo, radi o oglušivanju o sam Ustav BiH i njegove odredbe.
U Ustavu, ili bolje rečeno u ustavima, Bosne i Hercegovine navodi se obrazovanje kao jedno od osnovnih prava građana. Ustav BiH nastao je kao Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Čini se da je Dejtonskim sporazumom, koji je zbog svoje sažetosti i konciznosti ostao nedorečen u mnogim oblastima, uspostavljen jedan veoma složen ustavni sistem, čijoj liberalnosti samo stanje snaga i odnosa u državi, vjerovatno, nije doraslo.
U svim ustavima su regulisana ljudska prava i osnovne slobode. Tako u Ustavu Bosne i Hercegovine, u Članu II, stav 3. dat je "katalog prava" među kojima je navedeno kao pretposljednje,od 13 navedenih prava i "pravo na obrazovanje". Ne komentarišući ovu poziciju obrazovanja među navedenim ljudskim pravima u Ustavu BiH, konstatujemo da su i u drugim ustavima, entitetskim i kantonalnim, na sličan način regulirana pitanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, uvažavajući i instrumente za zaštitu ljudskih prava iz Aneksa Ustava Federacije BiH.
Treba napomenuti da svi ustavi pominju pravo na obrazovanje samo kao jedno od osnovnih ljudskih prava, osim Ustava RS, u kom je u pomenutom čl. 49. naglašeno, pored "prava na školovanje pod jednakim uslovima", da je "osnovno školovanje obavezno i besplatno". Nedorečenost ostalih ustava vidimo u tome što, u nekom konkretnom slučaju, ne bi bilo moguće proglasiti neustavnim, u dijelovima BiH izvan RS, eventualno uvođenje školarine za osnovnu školu, a teško da je održiva i obaveznost pohađanja osnovne škole u propisanom broju godina, jer ustav(i) daje(u) samo pravo na obrazovanje, a ne obavezuje(u) državu na to. Tačno je da su to pitanja kojima treba da se bave zakoni, ali na osnovu ovako široko i liberalno date ustavne odredbe, hipotetički postoji mogućnost da svaki kanton proglasi trajanje obaveznog obrazovanja dužim ili kraćim od 8 (9) godina ili da uvede školarinu, a da to ne bude protuustavna odredba.
Budući da je pravo na obrazovanje u Aneksu 4 samo pomenuto kao jedno od ljudskih prava, ono je ostalo samo napomenuto i nerazrađeno u Ustavu Federacije BiH, a isto tako i u svim ustavima kantona. Izuzetak je RS, koja je u svom Ustavu nešto jasnije odredila obrazovanje. S' obzirom na zapažene slabosti, lutanja i zloupotrebe u oblasti obrazovanja, i to gotovo na cijeloj teritoriji BiH, a vidljivo je da one proizlaze iz nepreciznosti ustavnih odredbi, postoji potreba da se u Ustavu BiH jasnije preciziraju zahtjevi, potrebe i očekivanja od obrazovanja.
Posebno pitanje je ostvarivanje obaveze obrazovanja, jer ima podataka da se ono ne ostvaruje podjednako u svim dijelovima države, da ima primjera diskriminacije, a da se za kršenje ovoga prava ne primjenjuju odgovarajuće sankcije. Statistika govori da je oko 4 - 5% djece spriječeno da pohađa školu, tj. da koristi ovo svoje osnovno pravo, bilo zbog segregacije, bilo zbog roditeljske odluke, bilo zbog udaljenosti škole, bilo zbog siromaštva. Koliko su takva djeca zaštićena ustavom? Ustav se, istina, oslanja na Konvenciju o pravima djeteta, gdje je obrazovanje jedna od temeljnih odredbi, ne samo kao pravo nego i kao obaveza, ali to se u našem slučaju čini nepreciznim i nedovoljno izričitim.
Pored toga što se svi ustavi eropskih zemalja u pravilu oslanjaju na Opću deklaraciju o pravima čovjeka, na Konvenciju o pravima djeteta i druge slične sporazume od međunarodnog univerzalnog značaja, ipak većina ustava se ne zadovoljava samo njihovim pominjanjem, tj. njihovim podrazumijevanjem (kako je to u slučaju BiH). U Ustavu Francuske se u čl. 13. Navodi: "Nacija garantuje svakom djetetu i svakoj odrasloj osobi jednak pristup obrazovanju, profesionalnom formiranju i kulturi. Obaveza države je organizovanje javnog obrazovanja koje je besplatno i laičko.".
Konstatacija koju ovdje možemo izvesti nakon analiziranja tretmana obrazovanja i upravljaja obrazovanjem u Ustav (ima) BiH, da je Ustav, zapravo, ispustio iz svojih ruku još nerođeno dijete - obrazovanje nove demokratske, multietničke i multikulturalne države - koja treba da se razvija i funkcionira u skladu s demokratskim načelima, pored ostalog predviđenim u dodatnim sporazumima o ljudskim pravima Aneksa I.
Treba napomenuti da čak i visoko decentralizirani modeli upravljanja obrazovanjem trebaju jedno državno tijelo u čijim nadležnostima treba da bude donošenje osnova obrazovne politike i nadgledanja poštovanja ustavnih odredbi i međunarodno priznatih sporazuma o ljudskim pravima koja su navedena u Aneksu I Ustava BiH. Uostalom, takvu je potrebu nametnula sama praksa te su je već povremeno preuzimali, i preuzimaju, predstavnici međunarodne zajednice (OHR, OSCE), a u novije vrijeme i državno Ministarstvo civilnih poslova.
Visoko decentralizirani sistem upravljanja državom, a zatim i obrazovanjem, koji ima npr. Švicarska štiti se od, za državu i pojedinca, neprihvatljivih rješenja i prakse, kroz formulaciju datu u preambuli, koja ne bi bila naodmet da se nađe i u Ustavu BiH: ."određeni da živimo našu raznovrsnost u jedinstvu poštujući jedni druge, svjesni naših zajedničkih dostignuća i naše odgovornosti za buduće generacije.".
Iako je Ustav BiH u Članu II, tačka 4. regulisao pitanje nediskriminacije, ima mnogo kršenja upravo u sredinama u kojima većinsko stanovništvo, u etnički očišćenim područjima sprječava povratak izbjeglica.
Primjera diskriminacije i segregacije u bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu, a kako se iz predhodne rasprave vidi, zapravo se teško može govoriti o jednom sistemu, pored dilema oko ostvarivanja osnovnog prava na obrazovanje, pitanja jezika u obrazovanju, nastave religije - ima još. Ona nastaju najčešće iz nastojanja da se povratnicima i njihovoj djeci život u rodnom gradu učini nemogućim. Na primjer:
Ustav BiH, kao ni ostali ustavi u BiH, nisu precizirali odredbe na osnovu kojih bi se građani mogli štititi protiv ovakvih i sličnih vidova diskriminacije. Iz istih razloga ni zakoni u obrazovanju nemaju odgovarajuća uporišta u ustavu, te ova pitanja reguliraju kako kojoj sredini i njenoj većinskoj strukturi odgovara.
Iznesena argumentacija ide u prilog potrebi da se što prije otvore široke rasprave na svim nivoima o jasnijem određenju Ustava BiH prema obrazovanju, u kojima se neizbježno mora raspravljati o jeziku i jezičkoj politici u BiH, o odnosu vjere i države odnosno o dosljednoj sekularizaciji države, kao i o opravdanosti zamjene termina konstitutivnih naroda terminom građanin.
U okviru ukupnih procesa tranzicije ka demokratiji i tržišno orijentisanoj ekonomiji, danas je i u našoj zemlji došlo vrijeme kada su institucijama državne vlasti i njihovim nosiocima, za uspješno obavljanje svojih ustavom propisanih nadležnosti, nužno potrebni novi oblici aktivnosti i saradnje, ali i nova znanja i vještine. U tome posebno mjesto zauzima potreba saradnje sa nevladinim sektorom, uključujući ugovaranje i podjelu poslova, odgovornosti i ovlašćenja u obavljanju određenih društveno korisnih funkcija na ravnopravnim partnerskim odnosima, te mnogo veći stepen fleksibilnosti i kreativnosti u pristupu rješavanja krupnih političkih, ekonomskih i socijalnih problema sa kojima je suočeno današnje BiH društvo.
U BiH je u proteklih deset godina došlo do snažnog razvoja nevladinih organizacija. U prvom dijelu tog perioda rat je odlučujuće uticao na orijentaciju većine nevladinih organizacija, da se bave humanitarnom aktivnošću usmjerenom na otklanjanje ili ublažavanje njegovih mnogobrojnih i razarajućih posljedica.
Nevladin sektor u Bosni i Hercegovini danas zauzima sve značajnije mjesto i ulogu u pogledu uticaja na ukupne društvene procese u zemlji.
Nedostatak odgovarajućih analiza i širih teorijskih elaboracija o razvoju nevladinog sektora u Bosni i Hercegovini u svim njegovim aspektima i elementima danas se sve više osjeća kako među onima koji se stručno i naučno bave tim pitanjem, tako i među samim aktivistima nevladinog sektora. U ovoj oblasti naša zemlja značajno zaostaje u odnosu na druge zemlje u tranziciji iz bližeg i šireg okruženja. To je i bio glavni motiv što je u posljednje vrijeme pokrenuta široka javna debata o dostignutom stepenu razvoja nevladinog sektora u Bosni i Hercegovini, strategiji njegovog budućeg razvoja i mogućim modelima uspostavljanja većeg stepena partnerske saradnje između sva tri sektora savremenog bosansko - hercegovačkog društva: vlade, poslovnih korporacija i nevladinih organizacija.
Posmatrajući nevladin sektor u Bosni i Hercegovini u međunarodnom kontekstu, može se zaključiti da on još znatno zaostaje u mnogim aspektima i elementima razvijenog i zdravog civilnog društva: počev od uređenosti pravnog okvira odnosno zakonske regulative i preovlađujućih političkih stavova i odnosa institucija državne vlasti prema mjestu i ulozi nevladinog sektora u izgradnji demokratskog društva, preko dostignutog stepena stručne osposobljenosti aktivista i lidera civilnog društva, raspoloživih izvora finansiranja, strategije razvoja, do stepena samoregulacije, etičkog kodeksa ponašanja i odnosa sa javnošću. No, ovdje treba, isto tako, reći da se struktura nevladinog sektora u našoj zemlji u pogledu svoje diferenciranosti i profiliranosti, objektivno znatno razlikuje od nevladinog sektora u drugim zemljama Centralne i Istočne Evrope. Pri tome treba posebno imati u vidu i činjenice da BiH ima vrlo složenu i specifičnu strukturu svog ustavnopravnog ustrojstva i organizacije vršenja državne vlasti, te da su, u stvari, sama organizacija države i njen pravni sistem u procesu izgradnje, sa mnogim slabostima i prazninama.
Danas je u BiH očigledan rast uticaja nevladinih organizacija u mnogim oblastima društvenog života. Međutim, istorija razvoja organizacija i institucija neovisnih o moći države u našoj zemlji je još kratka, a kultura življenja i djelovanja u uslovima pluralističkog društva i mirnog, nenasilnog rješavanja društvenih konflikata i nesuglasica još nije dovoljno razvijena. Dostignuti stepen razvoja ukupne demokratske kulture u društvu još ne pruža ambijent koji bi omogućio i stimulisao mnogo veći angažman svih subjekata nevladinog sektora, njihov daljnji razvoj i značajniji uticaj na osnovne procese koji opredjeljuju dugoročni razvoj Bosne i Hercegovine.
U mnogim dijelovima zemlje nevladine organizacije su bile prvi oblici pojave alternativnog mišljenja u odnosu na mišljenje vladajućih elita. U uslovima apsolutne dominacije politike nad svim ostalim sferama društvenog života, pojava i djelovanje nevladinih organizacija predstavljalo je nov kvalitet i kritički glas o mnogim društvenim odnosima, odnosno ponašanju aktuelnih državnih i političkih vlasti, posebno unutar nacionalno homogeniziranih sredina. Tu treba, prije svih, spomenuti nevladine organizacije koje se bave zaštitom i promocijom ljudskih prava i osnovnih sloboda, povratkom izbjeglica, razvojem demokratije i civilnog društva.
Mnoge nevladine organizacije su na sebe preuzele i neke obaveze koje bi trebalo da obavljaju državne institucije. Da spomeneno samo povratak izbjeglica, pružanje usluga pravne pomoći i dr. To je jedna od bitnih prednosti i najbolji dokaz fleksibilnosti koju pokazuje nevladin sektor u Bosni i Hercegovini. Na taj se način nevladin sektor sve više ukorjenjuje u društvu kao značajan faktor u pružanju širokog spektra društvenih usluga.
U daljoj izgradnji i osposobljavanju nevladinog sektora u Bosni i Hercegovini, pored angažovanja na njegovom funkcionalnom, organizacionom i kadrovskom jačanju, primarni pravci tog razvoja treba da budu kontinuirana saradnja i sadržajno partnerstvo vladinog i nevladinog sektora te jačanje materijalne osnove i finansijskih mogućnosti nevladinih organizacija za realizaciju djelatnosti i ciljeva za koje su osnovane. Biće potrebno pripremiti odgovarajuća zakonska rješenja za adekvatan finansijski tretman nevladinih organizacija, prije svega kroz pružanje poreskih olakšica donatorima, i za njihovo uključivanje i konsultovanje u procesu donošenja odluka od značaja za razvoj civilnog društva.
Postojeći Ustav BiH omogućava da se učini određeni napredak u uspostavi moderne, funkcionalne i jeftinije države. Stvar je isključivo političke volje u kojoj će mjere mogućnosti koje pruža Ustav biti iskorištene i u kojoj mjeri će njemu biti prilagođeni ustavi entiteta i Distrikta Brčko odnosno zakoni na svim nivoima.
No, isto tako je jasno da se neke odredbe postojećeg Ustava BiH moraju mijenjati kako bi bile usklađene sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama i njenim protokolima. Ovdje se prije svega ima u vidu zahtjev za uspostavom takvog ustavnog uređenja koje bi garantovalo ravnopravnost svih građana BiH, bez obzira na etničku pripadnost. Osim toga, postoji naglašena potreba za relativizacijom etničkog apsoluta koji određuje Ustav BiH i za uvođenjem koncepta građanina, na čemu počivaju savremeni demokratski ustavi i moderni koncept zaštite ljudskih prava i sloboda.
Osim toga, nezastupljenost nekih oblasti i nedostatak njihovog bližeg definisanja i određivanja u najvišem pravnom aktu neke zemlje nametalo bi potrebu da se Ustav BiH odredi prema područjima kakva su obrazovanje, socijalna politika, zdravstvena zaštita, lokalna samouprava...
Ustavna rješenja su odraz društvene realnosti, te stoga težište treba da bude upravo na promjeni te realnosti.
Ustav BiH se može mijenjati isključivo u Parlamentarnoj skupštini BiH i morao bi proći demokratsku provjeru, tako da bi javna rasprava o njegovim odredbama, kroz nevladin sektor, udruženja poslodavaca, sindikate, medije, bila dobrodošla i mogla bi poslužiti kako uklanjanju onih slabosti u Ustavu koje je praksa pokazala, a Ustav bi dobio na legitimitetu.
Sarajevo, juni 2004. godine
Pripremio: Srđan Dizdarević